Gustoća kružnih poliuretanskih mreža vibrirajućeg sita prvenstveno je određena inherentnim svojstvima samog polimernog poliuretanskog materijala. Tipičan raspon gustoće za obično korišteni poliuretan je otprilike 1,1 do 1,3 g/cm³-što predstavlja značajno smanjenje težine u usporedbi s metalnim mrežicama (kao što je čelik, koji ima gustoću od približno 7,8 g/cm³). Ova manja gustoća ne samo da smanjuje opterećenje stroja s vibrirajućim sitom, već također olakšava lakšu instalaciju i zamjenu, dok istovremeno minimalizira utjecaj mreže sita na konstrukcijski okvir stroja tijekom procesa vibracija.
Na stvarnu gustoću poliuretanske kružne vibrirajuće mreže utječu i formulacija materijala i proces proizvodnje. Ugradnja punila-kao što su kalcijev karbonat, talk ili staklena vlakna-povećava gustoću dok povećava otpornost na habanje i tvrdoću; obrnuto, korištenje malih količina sredstava za pjenjenje ili laganih punila smanjuje gustoću, čime se poboljšava elastičnost i otpornost. Nadalje, ujednačenost stvrdnjavanja tijekom procesa lijevanja ili oblikovanja utječe na raspodjelu gustoće unutar sita, faktor koji je u izravnoj korelaciji s izdržljivošću mreže i učinkovitošću sita.
Dizajn gustoće predstavlja ključni čimbenik u osiguravanju optimalne učinkovitosti poliuretanskih kružnih vibrirajućih mreža. Niža gustoća olakšava brzo osciliranje mreže zaslona pod visoko{1}}vibracijom, čime se povećava učinkovitost prosijavanja; obrnuto, umjereno povećanje gustoće može povećati otpornost na habanje i produžiti životni vijek proizvoda. Prilagodbom formulacije materijala prema specifičnoj vrsti materijala koji se obrađuje i modelu stroja s vibrirajućim sitom, proizvođači mogu postići optimalnu ravnotežu između gustoće, tvrdoće i elastičnosti, čime učinkovito ispunjavaju različite zahtjeve sijanja u različitim industrijskim okruženjima.
